O zvončarima
Autor: Mr. sc. Lidija Nikočević
Svim je stanovnicima Kastavštine i susjednih krajeva odavno jasno da zvončari nisu „maškare" u onom smislu u kojem ih poznaju u ovom kraju. Pa ipak, tako ih ponekad
doživljavaju oni neupućeni.
"Ali, zvončar nije maškara", rečenica je koja se može čuti od onih koji drže do dostojanstva ovog običaja i nastoje ga odijeliti od, za njih, manje ozbiljnog i važnog maskiranja u različite likove. Treba ipak napomenuti da zvončari Halubja doista nose masku, no ona je (koliko god transformirana u posljednjih sedamdesetak godina) dio tradicijskog obrasca koji definira lik zvončara. Dio je nekadašnjeg instrumentarija koji je služio u magijskim postupcima, u vremenima kada se vjerovalo da ona omogućava kontakt s nadnaravnim silama i bićima. Od njih ih je maska ujedno i štitila, jer bi negativne posljedice tog izlaganja pogodile masku, a ne lice i oči čovjeka koji je nosi. Također i izvrnuta koža kojom su ogrnuti, kao, uostalom, i sva „naopako" obučena odjeća, trebala je onemogućiti negativnim silama da naude tim pra-zvončarima.
Zašto „pra-zvončarima"? Zato što je naziv zvončar/i novijeg datuma; do između dva svjetska rata još se mogao čuti naziv „stari" ili .stara" što je kompatibilno nazivima „did"/"baba" za srodne pokladne likove u široj okolici. Takvo je nazivlje navelo neke etnologe na zaključak da su oni prijelomno doba na prijelazu zime u proljeće, maskirajući se vjerojatno opsluživali komunikaciju s precima, istovremeno privremeno preuzimajući njihov identitet. Elemente apotropejske magije (one koja tjera i ujedno štiti od zlih sila) možemo i danas iščitavati iz zatvaranja kruga ophoda, koji uvijek počinje i završava na istom mjestu.
Ne tako daleko, na otoku Krku, orala se brazda koja je još zornije naglašavala teritorij unutar kruga kojeg je trebalo zaštititi i potpomoći njegov
sveukupni prosperitet u nadolazećoj godini. Zvona, „bačuki" ili„mačuki" u ruci i zastrašujuće ponašanje trebalo je otjerati prijetnje boljitku polja, stoke i ljudi,
a simboli vegetacije (koje imaju mnoge susjedne grupe zvončara s područja općine Matulji) potaknuti prirodu na regeneraciju. Simboli plodnosti nisu se zaustavljali
na tome; štoviše, bili su (a i ostali) puno izravniji: zvončari su često naganjali žene, u starija vremena oboružani i čarapom u kojoj je bio pepeo, u čemu su neki
etnolozi prepoznali simboličnu oplodnju. U ponašanju i simbolici zvončara ima niz elemenata i radnji iz konteksta magijskih postupaka za osiguranje plodnosti a koji
se u novije vrijeme preklapaju sa slobodnijim shvaćanjima i praksama međuspolne komunikacije.
Zvončari danas svakako više ne vjeruju da štite zajedniicu od „zlih sila" No oni je, na određeni način, i dalje štite (ma koliko ona bila u međuvremenu znatno redefinirana) i to tako da pridonose povećanom osjećaju zajedništva i unutrašnje povezanosti tijekom poklada, odnosno pusta.
Na području rasprostiranja ovog običaja, koji obuhvaća teritoriju općina Viškovo, Matulji i grada Kastva, u svakom dijelu zvončari imaju pomalo drugačije značenje, smisao i svrhu. No, svima je zajednička velika motiviranost da sudjeluju u održavanju ove užance. Upravo to doprinosi činjenici da je riječ o živoj tradiciji (što je drugi naziv za nematerijalnu kulturu, odnosno kulturnu baštinu), a ne jednom od tradicijskih običaja koji se mukom održavaju na životu.
Tu je vrijednost, kao i njegovu vezanost uz lokalnu zajednicu, i prepoznao UNESCO uvrštavajući ga 2009. na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Nije, dakako, riječ o „zaštiti" (napokon, ovom običaju to niti ne treba), već o svojevrsnom priznanju koje se odnosi na sve zvončarske skupine s dužom tradicijom postojanja pa tako i Halubajske zvončare.
Navedene se grupe mogu podijeliti u tri skupine: onu s maskama (koju danas imaju samo Halubajski zvončari), zvončare s klobukom ili krabujosnicom koja sadrži zimzeleno raslinje i papirnato cvijeće, te one sa šeširima na koje je pričvršćen čitav slap raznobojnih papirnatih traka što im sežu do nogu. Toj trećoj skupini pripadaju zvončari Žejana i Muna, a od ostalih grupa razlikuje ih još čitav niz karakteristika.
Ono što te grupe međusobno razlikuje je i odnos prema široj zajednici, odnosno, prema „gostovanjima" u drugim sredinama. Dok neki drže da se zvona ne trebaju čuti izvan Pusta i izvan vlastitog kraja, te da ih zainteresirani trebaju doći vidjeti u autentičnom kontekstu i sredini, drugi nemaju ništa protiv svoju užancu pokazivati i širem krugu zainteresiranih izvan matičnog okvira. I jedan i drugi način odraz je specifičnih situacija u pojedinim sredinama i ukazuje na različite mogućnosti komuniciranja ovim kulturnim dobrom.
Većina zvončarskih skupina prakticira višekilometarske ophode unutar kojih u jedan, dva ili tri dana (poput Halubjana ), krećući iz svog sela, obiđu čitav niz okolnih
sela. Druge pak podrobno obilaze samo svoje selo, kuću po kuću. Treće, poput Rukavačkih i, djelomično, Zvonejskih zvončara, imaju ophode obje vrste, pri čemu je ophod
u druga sela kontroliraniji i zahtjevniji, dok je onaj drugi, po vlastitom selu, na Pusni pundejak i Pust znatno opušteniji.
Halubajske zvončare razlikuje i činjenica da, za razliku od ostalih, nisu samo iz jednog sela, već je njihova ogromna grupa sastavljena od muškaraca koji dolaze iz više sela općine Viškovo, uključujući i južno smještenu Smokvariju. Općenito gledajući, ophodi po susjednim selima i mjestima intenziviraju komunikaciju unutar većeg područja, uključivši uvijek iznova i aktualna odmjeravanja i polemike na temu koja je zvončarska gupa žešća, bolja, starija, uigranija. Sve to pridonosi motiviranosti mladih muškaraca da se priključe zvončarskoj grupi.
Na individualnoj razini, biti zvončar znači biti snažan, moćan, zdrav, izdržljiv (mlađi) čovjek, što pojedinca afirmira u vlastitoj sredini.
Druženje tijekom ophoda i tijekom cijelog pusta s ostalim zvončarima također je vrijednost za sebe, baš kao i činjenica da se u to vrijeme intenzivnije komunicira i
s ljudima iz šire okolice. Sve to pridonosi osjećaju kojeg dijele mnogi stanovnici ovog kraja, a to je da je upravo pust najvažniji period u Čitavoj godini.
U novije vrijeme zvončari postaju svjesni svoje uloge u njegovanju ove užance, pa se mnogi doživljavaju kao promicatelji i zaštitnici lokalnog kulturnog identiteta, čiji su simbol već odavno postali. Pridonose kulturnoj samosvjesti zajednice, a nerijetko sudjeluju i u drugim različitim praksama koje afirmiraju njene vrijednosti i prioritete. Ponekad poduzimaju i različite društvene inicijative, te postaju aktivni tijekom čitave kalendarske godine baš kao Halubajski zvončari. U tom kontekstu, izreka da je pravi zvončar onaj koji je zvončar 365 dana godišnje dobiva i svoje doslovno značenje. Stoga ne treba čuditi omasovljavanje pojedinih zvončarskih grupa, kao niti nastanak novih.
Osobito fenomen nastanka novih grupa izaziva podsmjeh i kritike većine starih grupa. Uz uvijek iznova vođene diskusije o smislu i kvaliteti tih skupina, često se zaboravlja da su u relativno nedavnoj prošlosti nastajale ili se znatno modificirale neke zvončarske skupine koje danas smatramo tradicionalnim. Također se zanemaruje činjenica da je ovaj tip običaja postojao u različitim oblicima i intezitetu na širokom području istočnije, južnije, sjevernije i zapadnije od ovih krajeva i da su u nekim mjestima (poput Veprinca) gdje su niknuli novi zvončari, takvi običaji doista evidentirani prije više desetljeća ili stoljeća.
S druge strane, ovdje se nameće problem (odsustva) kulturnog kontinuiteta, kao i svojevrsnog „autorskog prava" odavna nastalih grupa ne samo na način kako izgledaju i kako se ponašaju, već i pravo da utječu na to kako ih se prezentira u medijima i široj javnosti.
Doista, suvremeni procesi koje donose interes medija i globalizaciju koju, napokon, afirmira i sama činjenica uvrštenja na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva, predstavljaju izazove s kojima se suočavaju zvončarske skupine i lokalne zajednice čiji su predstavnici.
