Halubajski zvončari
Autor: Marinko HOST
Povijest udruge
Halubajski zvončari su 2010. godine proglašeni kulturnim nematerijalnim dobrom cijelog čovječanstva pod zaštitom UNESCO-a. Do tog priznanja i zaštite prošla su
stoljeća i generacije koje su održale tradiciju zvonjenja i zvončara.
Običaji zvonjenja i zvončara sežu u prapovijest ljudskog roda kada je Čovjek bio dio prirode i živio u skladu s njom. Ne moramo se vraćati u daleku prošlost, dovoljno je pokušati zamisliti život u prošlim stoljećima i čovjeka - pastira koji je bez obrazovanja živio svoj duhovni život uz nazočnost Crkve kao jedinog duhovnog voditelja. Spajajući svjetovno i duhovno, u doba očekivanja proljeća, buđenja prirode, naravno, u skladu s naukom Crkve, pastiri su se zaogrnuli ovčjim kožama, na sebe stavili zvono ili više njih, na glavu različite maske da bi izgledali što strašnije i obilazili svoj kraj.
Početak zvonjave je bio u čast sv. Antona Pustinjaka, zaštitnika stoke i pastira i trajao bi do Pepelnice ili Čiste srijede. Obilazeći sela I zaseoke, zvončari su svojom zvonjavom protjerivali zle duhove i nedaće, najavili dolazak proljeća i buđenja prirode te dozivali rodnost i blagostanje, kako zemlje tako i među ljudima.
Članstvo
Zvončar nije mogao biti svatko.To su bili kršni mladići, puni snage i života koji su, obilazeći sela i pokazujući sebe, tražili svoju životnu družicu. U tim vremenima
nisu postojale komunikacije kakve poznajemo danas (cestovne, telefonske itd.), stoga je ovakvo pokazivanje i upoznavanje mladića i djevojaka bila jedna od mogućnosti
pronalaska životnog partnera.To se može povezati i sa životom u prirodi u kojoj je jedino snažnima i zdravima osigurano produženje vrste.Također je bitno naglasiti
da je u tom dijelu godine sve stanovništvo bilo kod kuće i željno očekivalo zvonćare jer nakon toga su počeli proljetni radovi na zemlji i priprema stoke za ispašu.
Najstariji pisani trag o zvončarima kao organiziranoj skupini potječe iz 1860. godine kada je grupa mladića iz Marčelja naručila lijevana zvona u ljevaonici iz Maribora o čemu piše I. Jardas u zborniku Kastavština. Stoga Halubajski zvončari vuku korijene od Marčeljskih zvončara koji su postojali sve do pedesetih godina 20. stoljeća. Nakon toga je formirano Kulturno - prosvjetno društvo Halubjan, te zvončari postaju sekcija tog društva, što je otvorilo mogućnost širenja članstva na područje cijelog Halubja.
Raspadom tog društva Halubajski zvončari postaju samostalna udruga građana, a rad na očuvanju stoljetne tradicije zvončarskih običaja
prepoznat je u domovini i svijetu. Halubajski zvončari danas broje 250 odraslih članova i 150 djece - podmladka zvončara do 15 godina, čijim je entuzijazmom
zagarantirana budućnost udruge. Bez obzira na širenje članstva, Halubajski zvončari uvijek kreću iz Marčelja, najvećeg sela Kastavštine.
Samo mjesto polaska na pohod "selilo" se od jednog do drugog dijela Marčelja. Nekad su kretali iz Donjeg sela, nekad iz centra, a posljednjih godina kreću ispred
nekadašnje gostionice Pul Bačurkineh. Također se mijenjalo mjesto na kojem se palio Pust.
Izgled i simbolika opreme
Potpuno je izvjesno da u prošlosti zvončari nisu pridavali posebnu pozornost izgledu I opremi, no razvojem društva i kulture, počela se pridavati I posebna pažnja izgledu jer je svaki zvončar htio biti zapažen, po nečemu poseban.
Raspadom Austro - Ugarske Monarhije dio Istočne Kastavštine pripao je Kraljevini Jugoslaviji, dok je zapadno područje potpalo pod Italiju. Iz tog doba ostala je karakteristična ostavština, a to je da jedino Halubajski zvončari imaju masku koja pokriva cijelo lice i glavu, dok je zvončarlma zapadne Kastavštine to bilo zabranjeno, pa su na glavu stavili okrunjene klobuke jer tadašnja vlast nije dozvoljavala da zvončari Idu pokrivena lica kako bi se vidjelo tko je, eventualno, napravio koji problem.
Iz tog vremena datira i nastanak današnje odore Halubajskih zvončara, koja je naizgled jednostavna, ali u svakom syom dijelu nosi simboliku. U vrijemi Austro - Ugarske
Monarhije mladići iz Kastavštine su pretežito služili vojsku u mornarici. Tu se krije odgovor na vječno pitanje zašto zvončari u zaleđu Rijeke nose mornarsku majicu
i kakve veze ima Mornarska majica s običajima Pusta. Mladići su time dokazivali da su odslužili vojsku i da su spremni za zasnivanje bračne zajednice.
U tim vremenima bilo je uvriježeno pravilo da tko nije odslužio vojsku, nije bio niti dobar za ženidbu. Može se pretpostaviti da iz tog doba vuku korijene i bijele hlače jer su mladići u vojsci također imali slične hlače s crvenom crtom sa strane. Ujedno, bijele hlače su simbol čistoće i nevinosti, što se prepoznaje u mnogim krajevima.
Zvončar u desnoj ruci nosi bačuku (stiliziran buzdovan) koja predstavlja snagu, napad i obranu od mogućih neprijatelja te izaziva strahopoštovanje.
Promjene u odori najbolje prikazuje fotomonografija tiskana 2013. g. U nju uvrštene fotografije dokaz su boljih i lošijih vremena, imućnosti kao i neimaštine. Konačan unificirani i otad nepromijenjen izgled odore su dobile 1970. godine.
Kod Halubajskih zvončara od prošlosti do današnjih dana dogodile su se promjene u izgledu odore, zvonima, u mjestu polaska, mjestu paljenja Pusta, mijenjane su rute
obilaska sela, samo se jedno nikada nije promijenilo: u doba pusta mora se zvoniti po halubajskom kraju!
