Halubajski zvončar - pusni princ i vrag

Napisao: Milan Tomljanović

Izvor "National Geographic - Hrvatska" veljača 2007.

Za Pusta Halubjem - krajem u zaleđu Rijeke - odzvanja zvonjava nadnaravne, prapovijesne snage. U povorci teških zvona, kravljih rogova, ovčjih koža i strašnih
životinjskih maski, žitelji tog kraja već stotinama godina slave dolazak proljeća.

Ako živiš i razumiješ Halubje, istočni dio Kastavštine, prirodno je da prije ili poslije odeš u zvončare. S jeseni si na zemlji već sve napravio. U brentama i brentačama iz vinograda si donio grožđe. Slijepljen od mošta punog sladora uz vatru si gledao kako vrije zgnječeno grožđe u čabrima. Nakon /otakalnice/ (prvo otakanje vina) osluškivao si kako mirisno mlado vino danima brbori u bačvama i radovao se unaprijed zrenju zlaćanoga kastavskog nektara. Tako zadovoljnom, jedino ti preostaje da dočekaš pust i odeš u zvončare, u oslobađajuću šetnju po zavičaju, u kojoj ćeš protegnuti noge i odahnuti od vlastite osobnosti. Izađi iz kuće, vani je fešta! Odagnaj vlastite misli, zaboravi sebe sama. Ograniči se na to da gledaš svijet oko sebe kroz tanak prorez zastrašujuće maske.

Tako neprepoznatljiv i strašan, dopustit ćeš Halubju da izvuče tvoju pravu narav na samu površinu maske, da je trajno premjestiš iz duše na glavu. Jedino ćeš tako postati lik zvončara. Sudjelovat ćeš u pokladnom urnebesu u kojem se krše sve zabrane, gdje caruje komično prijestupništvo i svemir funkcionira naopačke. Hodat ćeš po seoskim putovima uz opustjele vinograde i golotinju crnog trsja. Tjerat ćeš po Halubju, po obroncima Učke, zle duhove zime i pozivati na nov život. Zvonjavom svojih zvona i magijskim pokretima prelijevat ćeš svoju snagu natrag u prirodu, kako bi opet sva planula u proljetnom zelenilu. U dvadeset prvom stoljeću izniknut ćeš iz - prapovijesti.

Biti zvončarom/nosit zvonci/ je ovdje duhovna vježba Svaki ie zvončar amblem, reprodukcija u malom čitavog Halubja. Nekad davno ta je regija vrvjela od pasišta i ovaca. Kad bi pljusnula teška kiša, pastiri bi se sklanjali u kolibice od kamena, drva ili slame, zvane halube.

Još starije priče kazuju da su pastiri u proljeće, idući za ovcama u šume podno Platka, navlačili ovčje kože i vješali oko struka kravlja zvonca, odvraćajući tako zle sile od svojih životinja. Zvona su im donosila sreću, činila dobro. Neprestano zvoneći kroz gusto crnilo neprohodnih šuma, pastiri su vjerovali da zvonjavom uroke uranjaju duboko u zemlju. Zvono je tako postalo crveno krvno zrnce koje otad klizi venama ovih ljudi.

Druga legenda o postanku zvončara, koja je još živa u narodu tog kraja, vezana je uz provale Turaka. Ne znajući kako bi se obranili od turske najezde, pastiri su se, kaže predaja, ogrnuli ovčjim kožama, opasali zvonima i na glave nabili krvave ovčje glave. Tako strašni, dočekali su neprijatelja. Do bitke je navodno došlo na Grobničkom polju. Legenda kaže da su stabla kukuruzovine maskirali u ljudske figure kako bi kod dušmana izazvali dojam masovnosti i zbunili ih. Krvavih glava, maskirani blatom, stvarajući neljudsku buku, prestravili su tursku vojsku koja takve grozote još nije vidjela. Užurbano i u silnom neredu, Turci su se stali povlačiti, ustrašeno zureći u prikaze koje su krenule na njih.

Legenda je zanimljiva i ne treba je sasvim odbaciti. Turci su u vrijeme svojih osvajanja možda zaista naišli na dosjetljivo domicilno stanovništvo i prestrašili ga se, no ipak je zvončarska tradicija prije svega usko povezana s buđenjem prirode, kultom plodnosti i iskazivanjem jakosti pred zlim duhovima zime. Svojom strašnom pojavom, neobuzdanom snagom ritualnih pokreta i zvonjavom, zvončari najavljuju uzmicanje zime pred suncem, a njihove su maske spomenici proljeću - kako u Halubju tako i u drugim dijelovima sjevernog Jadrana, Hrvatske i Europe gdje postoje slične tradicije.

Teško je precizno odrediti koliko zvončara postoji u Hrvatskoj, no najviše ih je sigurno u širem zaleđu Rijeke: tu su prije svega brojne skupine iz zapadne Kastavštine, a dalje prema sjeverozapadu i zvončari iz Žejana. Toliko je sjevernojadransko tlo podobno za zvončare da niču i nove skupine po uzoru na tradicionalne: sedamdesetih je godina okupljena grupa Zametskih zvončara u predgrađu Rijeke, prije dvije godine pokrenuta je skupina u Frlaniji, dijelu općine Matulji, a svoju su tradiciju obnovili i Grobnički dondolaši u Grobinštini.

Slični običaji postoje i u drugim dijelovima Hrvatske: u okolici Karlovca, primjerice, te u Podravini gdje tradicija uključuje drvene maske i manje zvončiće.

Zvončara ima i na Sardiniji, u Grčkoj, Makedoniji, Bugarskoj, Austriji... Sve te grupe "imaju zajedničko ishodište u vjerovanjima - tjeranju zlih sila zime, čuvanju stoke od uroka i zazivanju plodnosti", kaže mr. sc. Branko Kukurin iz Kastva koji godinama proučava zvončare i pokladne tradicije. "Svaka pa i najmanja skupina za određenu je sredinu važna jer odražava vjerovanje, stavove, tradiciju i identitet zajednice kojoj pripada." A Halubajski su zvončari posebno zanimljivi zbog svoje "brojnosti, čvrstih pravila ponašanja, demonstracije snage i izdržljivosti te čuvanja zavičajnih tradicija", dodaje.

Na dan svetog Antuna Pustinjaka /na Antonju/, 17. siječnja u Halubju počinju po starom dobrom običaju pokladne igre i svečanosti. Uvečer toga dana oglase se
antonjski rogovi, najavljujući početak poklada. Za Halubajske zvončare su najsvečaniji dani /Pusna nedeja/, nakon koje slijedi /Pusni pondejak/ i utorak /Pust/, kad se na glavnom trgu u Viškovu paljenjem Pusta okončavaju pokladne svečanosti.

Svoj pohod po selima Kastavštine Halubajski zvončari započinju na /Pusnu nedeju/ u
selu Marčelji, kod nekadašnje gostionice "Pul Bačurkineh". Odatle tijekom posljednja tri dana pusta točno u osam sati ujutro kreću na put. Ophod obično traje sve do sedam sati navečer (osim u nedjelju kada završavaju ranije zbog gostovanja na Riječkom karnevalu).

"Prvi pisani podatci o toj našoj tradiciji dolaze iz 1860. godine", kaže 33-godišnji predsjednik Udruge halubajskih zvončara Dalibor Marčelja. "Tada je devet naših sumještana iz sela Marčelji od jedne mariborske ljevaonice naručilo devet zvona koja su imala obujam od sedam do devet litara. Bio je to prvi ozbiljniji začetak zvončarskog društva kakvo danas poznajemo"

Pokojni istarski učitelj i etnograf Ivo Jardas opisuje kako je u prvoj polovini prošlog stoljeća izgledala kolona zvončara. "Na leđima je zvončar nosio ovčju kožu. Maska je bila od ovčje ili kunićeve kože, poput velike kape, s nosom od oguljenog klipa kukuruza te otvorima za oči i usta. Čeljust takvih maski mogla se uzicom pomicati, zbog čega su se zvale i klocalice' U davnini su halubajski zvončari nosili oko pojasa pet do šest malih zvona, u desnoj ruci zvončar je nosio toljagu zvanu /mačuka/ili /bačuka/, a u lijevoj ruci čarapu s pepelom. Na nogama su imali opanke i crvene, zelene ili plave čarape /natikače/ navučene sve do koljena.

U to su doba povorku zvončara pratili vrag, tat i /medved/- osoba prerušena u medvjeda koju su vodili na lancu. Vrag je bio odjeven u crno, s crnom maskom na glavi
i prorezima za oči. Tamo gdje su mu se nalazila usta, na masci je bio pričvršćen crveni platneni jezik. Ruke vraga cmjele su se od čađe koja se miješala s uljem kako bi bolje prianjala uz ruke. Trčkarao je naokolo, ispred i iza povorke zvončara, prstima crneći gledatelje po licu. Dok je medved plesao po selu, tat je lopovski prepredeno, krišom ulazio ljudima u kuće i krao. Ono što bi pokrao, poslije je valjalo od njega otkupiti jelom i pićem. Danas Halubajski zvončari izgledaju drukčije nego što opisuje Jardas. Medved i vrag i dalje prate povorku, ali tata nema. Zvončari umjesto opanaka, na nogama nose visoke teške cipele. O pojasu im visi veliko zvono od devet ili deset litara vezano debelim konopom, a maske su veće od onih nekadašnjih. Strašnijeg su izgleda, većih ovnovskih ili volovskih rogova. Čak je i isplažen jezik nekako teži i crveniji.

Svaki je zvončar kreator svoje zoomorfne maske, ona je isključivo njegova, unikatna rukotvorina. U gomili se jedino po njoj može prepoznati. Za njihovu je izradu potrebno mnogo vremena i zanatskog umijeća. "Maske imaju od osam do dvanaest kilograma", kaže Dalibor Marčelja. Od čelične žice pravi se kostur maske, na nju se lijepi karton i šije ovčja, kravlja ili veprova koža. Zubi su od gipsa, oči od kože ili od spužve, kako već tko voli."

Negdje do Prvoga svjetskog rata zvončari čitave Kastavštine - Halubja i Rukavštine - bili su jednaki. I Rukavački zvončari iz zapadne Kastavštine nosili su slične maske kao i zvončari iz Halubja. Nakon što je zapadna Kastavština Rapalskim ugovorom 1920. potpala pod vlast Kraljevine Italije, došlo je do zabrane nošenja zoomorfnih maski - Rukavački zvončari tada su počeli nositi /krabujosnice/, šešire s cviječem od krep-papira. Uz zvončare iz Rukavca, /krabujosnice/ su stali nositi i zvončari iz naselja Zvoneća, Brgud, Bregi, Mučići, Vlahov Breg i Korensko nastali nakon rata 60-ih i 70-tih godina. Istočni dio Kastavštine ostao je unutar granica Kraljevine Jugoslavije i ta je jednostavna povijesna činjenica spasila Halubje i njegov pokladni lik, očuvavši zoomorfnu masku sve do današnjih dana.

Pod maskama uskomešanih rogova, u draperiji zelene Kastavštine, povorka od stotinjak zvončara na / Pusnu nedeju/ kreće u ophod po selima istočne Kastavštine. Na čelu
su kolone, kao i uvijek, muzikanti i vođa zvončara, /komandant/. Glazba harmonike, bubnja, trube i klarineta prati povorku u zamršenom klupku poljskih putova, uskih
cesta, naglih skretanja, tjesnaca - od sela do sela.

"Kad san ja bil mići, bal san se zvončari", sa sjetom se prisjeća Milovan Frlan (59), današnji počasni član Udruge halubajskih zvončara. 'Deca se danas se manje sega boje, pa tako i zvončari. Nan su oni nekad bili po jam. Kal bi se oprtili zvonci, bežali smo od njih kod od vraga." Prije pet godina Frlan je prestao ići na ophode Halubjem, a danas katkad ode na gostovanja na koja često zovu zvončare - zvonjli su oni uItaliji gostovali na velikom karnevalu u Düsseldorfu pred milijun gledatelja, nastupali na Vlnkovačkim jesenima i Smotri folklora u Zagrebu, ali najponosniji su na gostovanje na Zimskim
olimpijskim igrama 1984. godine u Sarajevu.

U povorci se moraš naviknuti na buku zvona, treštanje muzike, na vraga koji kruži uokolo crnom bojom prljajući ljude po licu te na razigranog medvjeda koji se zalijeće u publiku, katkad se valjajući po tlu. Ne možeš a da ne zastaneš i zagledaš se u taj nadrealistički prizor, povorka zvončara prisiljava te da je pogledaš, kemijski te prerađuje Iz temelja, probavlja te cijelog. Zvuk zvona snažno te prodrma i iznenadi kao da te netko mučki gurne. U nogama osjećaš podrhtavanje od kojeg ti titraju listovi. Zvuk se rastvara u svim udovima, srce odmah jače lupa.

"Meni je osobno najljepše kad na Pusni pondejak dođemo u grad Kastav", kaže Dalibor Marčelja. "Na kamene ulice drevnog Kastva ispadnemo direktno iz šume. Zvona nam odjekuju među starim zidinama i voltama."

Zvončari u povorci hodaju teškim, širokim korakom jer kako kaže Milovan Frlan, "na saki korak zvono se mora čut" Hodaju u križ tako da jedni odu ulijevo, a drugi udesno, a potom se svi ponovno nađu u sredini. Na dijelovima puta gdje nema gledatelja, skidaju maske s glave. Ponovo ih stavljaju kad stignu do sela na svom putu - tad naprave zvončarsko kolo. Hodaju u velikom krugu koji sve više zbijaju, najprije zvoneći iz petnih žila, a zatim proizvodeći sve tiše i tiše zvukove sve dok zvona, zbijena u masi, naposljetku sasvim ne utihnu. To kolo je simbol snage i zajedništva. Kad nastupi magijska tišina, komandant zazviždi za kraj kola, a zvončari se razilaze. Skidaju maske i odlažu ih na tlo, a mještani, ih počaste jelom i pićem. Muzikanti počnu svirati, /jajari/ ulaze u'kuće, u kuhinje, ne prestajući lupati kuhačama po dnu lonaca dok ne prime na dar jaja za muzikante. Od tih jaja poslije prave omlet, /fritaju/ Sve je puno uskomešanih rogova, vino klizi niz grlo bez otpora, jedan zalogaj priziva drugi, povlačeći za sobom čitavu zbirku domaće kastavske kuhinje.

Od sela do sela, zvončari dnevno prođu po 20 kilometara, no nema tih kilometara koji će ih obeshrabriti. Zvončarski je moto - /krepat ma ne molat/. "Nema stajanja", smješka se ponosno Marčelja. "Onaj tko krene na ophod, taj ga mora i dovršiti. Ne može bilo tko postati zvončarem. Moraš imati ritam, težak korak, moraš jednostavno to osjećati, ali moraš vući korijene odavde pa se ta tradicija prenosi s koljena na koljeno. Moj nono je bio zvončar, bio je tata, a evo sad je i moj sin."

Tek uvečer, nakon što su zvonjanom protresli svaki zakutak Halubja, zvončari zaustavljaju svoju povorku u mjestu Viškovo. Umorni i sretni, znaju da to nije kraj
pokladnog slavlja i da će njihova neizmjerna sreća imati još svojih dana. Svoj će magijski pohod ponavljati sve dok bude zime i proljeća. Jer oni su pronašli svoj
zajednički put, svoju bučnu ljubavnu igru s prirodom.

Vođa zvončara, /komandant/, odjeven je u /monturu/ kreiranu po uzoru na odore časnika, s epoletama, amblemima, ordenima i vojničkim opasačima, s časničkom kapom i paunovim perjem na glavi. Njegov je zadatak da predvodi povorku. "On je Bog i batina", kaže Milovan Frlan, dugogodišnji zvončar.

Udruga halubajskih zvončara danas broji 270 odraslih članova. "S dječjim podmlatkom /zvončarići/ taj se broj penje i do 400 članova koji vole i štuju ovu tradiciju" kaže Dalibor Marčelja, predsjednik Udruge.

Puhanjem u rog na dan sv. Antuna Pustinjaka zvončari obilježavaju početak poklada. Pokladne svečanosti kulminiraju paljenjem Pusta u Viškovu u utorak na sam /Pust/.
U noći se tada diže plamen, vatra pucketa i iskri. Zvončari s mržnjom gledaju u Pusta od slame dok izgara bez milosti on je naime kriv za sve zlo koje se dogodilo te godine. Muzika svira, komandant zviždi, a nakon što Pust izgori, pokladnim svečanostima je kraj.

Jedan od likova u tradicionalnoj povorci Halubajskih zvončara je vrag. "Vrag oko seh cirkus dela, prti se po kroveh kuć i na drvo gre", kaže Milovan Frlan, dugogodišnji zvončar iz Viškova. "Stalno je va akcije."

Na vrh