Halubajski zvončari
nematerijalno kulturno dobro od značaja za Hrvatsku, te dio UNESCO-ve reprezentativne liste
O značaju Haubajskih zvončara na nacionalnom i svjetskom nivou dovoljno govore dva izuzetno vrijedna priznanja s kojima se malo koja udruga koja konstantno radi na očuvanju tradicije i promicanju rodnog kraja može podičiti.
Prvo je na adresu Halubajaca stiglo listopadu 2007. godine i to u vidu rješenja Ministarstva kulture Republike Hrvatske kojim se oni, kao i njihov pokladni pohod, proglašavaju kulturnim nematerijalnim dobrom od značaja za Hrvatsku, te su slijedom istog upisani i u Registar kulturnih dobara Hrvatske.
Cijeli proces oko proglašenja Halubajskih zvončara kulturnim nematerijalnim dobrom trajao je pune četiri godine, a sama činjenica da su u konačnici i proglašeni kulturnim nematerijalnim dobrom predstavlja velik korak u očuvanju tradicije zvončara, kao i zaštite ophoda i izgleda Halubajskih zvončara, tako da njihov lik i običaje više nije moguće koristiti bez odobrenja.
Inače, pojam nematerijalna kulturna baština obuhvaća prakse, predstave, izraze, znanja, vještine, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i, u nekim slučajevima pojedinci, prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine.
Nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz generacije u generaciju, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao reakciju na svoje okruženje, svoje uzajamno djelovanje s prirodom i svoju povijest. Ona im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost.
Samo rješenje Ministarstva kulture sastoji se od dva dijela te su tako u prvom dijelu, u svojstvu kulturnog dobra, uvršetni zvončari (i jos neke zvoncarske skupine iz Matuljskog kraja) i njihov godišnji pokladni ophod, dok su u drugom dijelu detaljno opisani vrijeme i način ophoda, izgled odore zvončara, kao i sastav zvončarske grupe i povorke.
No, osim spomenutog, izuzetno je bitno kako je rješenjem utvrđen i sustav mjera zaštite, tako da zvončari i njihov pohod moraju promicati funkciju i značaj dobra u društvu, te uključiti zaštitu dobra u programe planiranja.
Nadalje, moraju osigurati održivost kroz izobrazbu, identificiranje, dokumentiranje, znanstveno istraživanje, očuvanje, zaštitu, promicanje, povećanje vrijednosti, mogućnost prenošenja tradicije nasljednicima putem formalnog i neformalnog obrazovanja te revitalizaciju napuštenih segmenata društva.
Moraju i senzibilizirati javnost i podupirati zaštitu i očuvanje dobra kako bi se izbjegla opasnost nestajanja, uništenja ili komercijalizacije. Naravno, Halubajski zvončari kroz sve ove godine svog postojanja i djelovanja upravo to i čine.
Što se tiče priznanja na svjetskom nivou, ono je novijeg datuma, odnosno datira iz rujna 2009., a riječ je o uvrštenju Halubajskih zvončara na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta ustanovljenu Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine u 2003. godini. Na UNESCO-ovu listu uvršten je »Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva« uz pojašnjenje kako u vrijeme poklada, odnosno od 17. siječnja pa do Pepelnice u Kastavštini desetak grupa muškaraca u obilazi svoja i susjedna sela na višekilometarskim ophodima po tradicijskim putovima. Neki imaju maske, a neki različita oglavlja koja simboliziraju vegetaciju i plodnost. Svi imaju ogrnute naopako okrenute ovčje kože i zvona, po kojima su i prozvani zvončari. Njima zvone krećući se na različite načine, što sve iziskuje određeno umijeće i fizičku izdržljivost. Stoga se smatra da ne može svatko biti zvončar.
Premda s jedne strane vidljivo utjelovljuje drevna magijska značenja rituala kojim se trebala prizvati plodnost krajem zime, ovaj je običaj i danas izuzetno vitalan. Omogućujući interakciju grupe zvončara (i ljudi koji ih prate u ophodu) sa stanovništvom sela kroz koja prolaze, zadržao je i naglasio društveno značenje i funkciju, izuzetno važnu za koheziju sela u kojima se održava, a tako i za međusobne odnose naselja u Kastavštini. Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorstvo (izrada maski, oglavlja, zvona), plesovi i različiti oblici društvenog ponašanja.
Na ovom su projektu Halubajski zvončari radili pune tri godine tijekom kojih su morali dokazati ono što je njima itekako poznato, no, trud se i ovog puta u konačnici isplatio.
Uglavnom, Halubajci su morali dokazati kako postoje cca. 150 godina, prikupljali su fotografije i dokumente koji datiraju iz tog vremena, a na kojima se jasno vide obilježja Halubajskih zvončara, njihov pohod, specifičan hod i okupljanje u kolo.
Morali su i garantirati da će nastaviti tradiciju zvončarstva, te da će sustavno raditi s mlađim generacijama kako tradicija zvončara ne bi izumrla.
