Zvončari nekada

Autorica: Tatjana Udović Šaftičina

Zvončari je nekada bilo jako malo. Ivan Marčelja - Zvane Beli Šaftičin je sa leta bil glavni od zvončari. Ni bil komandant, aš prvo komandant ni ni postojal. On je rojen 1899. i kako mladić je počel zvonci nosit. 'Osin zvonca, maškari i bačuki, nosili su i vrećicu z popelon s ken bi posipali divojki.

Prej Drugega sveckega rata na Pusni pundejak su se zvončari vavek skupjali i kretali od sred sela pred Šaftičinun kućun, kade bi njin se parićalo vina i ča za pojist. Pred vrati bi storili kolo i zatancali z ženskemi. Tako j' bilo se do. 1992. kad su prvu štaciju pu Marčeji premestili na Breg pu butige.

Kašneje sej' kretalo od Bačurkineh. Stajalo bi se na sakoj većoj šterne, zasoplo i zatancalo: pu Bačurkineh, Jurkotoveh, Gržanoveh, Šimoveh. Zvončari su po seleh hodili
Pusni pundejak i utorak, a sredu su zapalili Pusta na Brege. Za Puston su vavek plakali i namajali ča je se kroz leto zgrešil: „Mate Puste k vragu šal, si si žepi obašal"

Jeno leto za Drugen svecken raton, nastala je cela barufa radi nesporazuma:
Jedan čovek od Mladenić kega su zvali Šabetić, je šal okole pobirat jaja, ča se ni smelo (čovek ni smel sam poć okole), pak su ga zaprli va milicijsku stanicu va Sveten Mateje. Po Sveten Mateje se je kot preko gluhega telefona počelo govorit da su Šaftića zaprli. Tako, kada su zvončari arivali, dobili su krivu informaciju i misleli su da su zaprli Belega Šaftičinega pak su šli milicije zijat da ga puste. Beli se j' pak zadržal zad njimi va nekoj kuće i dok je arival, zvončari su već bili va milicije storili šršur i kažin.

Drugi dan je milicija prišla zvončaron doma i par od njih, skupa z' Šaftičinen ki je bil vođa zvončari, pobrala va zatvor. Va zatvore su bili neki mesec dan, neki dva, a neki pak tri meseci.

Potla Drugega.sveckega rata je samo jedan zvonča'r bil odvažan i oprtil zvona, pak tako pasal kroz selo. Potla su mu se još neki pridružili i očuvali tradiciju do ke držimo i danaska.